19. lipanj 2009. u 8:18 - Lisa
Dobar dan svima.
Želim nešto podijeliti s čitateljima ovog bloga na koji jutros, eto, slučajno naletjeh.
Ovime ne podržavam generalizirane skupine (sve očeve, ili pak sve majke). Ovo je (tj. želim da bude) bilješka upućena onim ljudima koji jesu otac ili majka, a s obzirom na to da, zaista, ”dijete ne čini majkom /ocem, kao što ni klavir ne čini pijanistom”.
Imam 19 godina.
Kada sam imala pet/šest, majka i otac nisu znali riješiti svoje probleme, pa je majka, kako to već biva, pokupila sestru i mene, odvela nas sa sobom i podnijela zahtjev za rastavom.
Kao dijete, tada sam se lako ponašala po obrascima koje doživjeh i uputama koje dobih. Na žalost. Tako sam kada je došla socijalna radnica ”ispitati” situaciju, po majčinom nahođenju, plakala kako želim ostati s majkom i izrekla par -njenih, ne svojih- rečenica. Socijalna radnica je to zabilježila i zaključila da djeca žele ostati s majkom. Manipulacije su se tako nastavile, a ja ih nisam bila svjesna. I ne samo manipulacije, već i laži (o ocu) i ostali slučajevi ”okretanja vode na svoj mlin”.
Od tada do danas prošlo je trinaest godina.
Tih trinaest godina uopće nije bilo lijepo, primjereno i zdravo za sestru i mene s majkom, s njenim pravilima, strahovima, maltretiranjima, selidbama, njenim muškarcima i njenim ludim ocem gotovo identične naravi.
Sestrini i moji mnogi potencijali sustavno su uništavani, ljubav nismo dobivale.Morale smo stalno odlaziti kod njezinih roditelja gdje njen otac na strašne načine maltretira svoju ženu i nas, ali sve je to trebalo pretrpiti bez i jedne riječi. Satima i satima smo trebale mirno sjediti u kutu na klupici, nismo smjele plakati, nismo se smjele igrati, govoriti… Od nas je zahtijevano savršenstvo kako bi se priznalo majci da dobro radi svoj ”posao”, naša je psihička stabilnost narušavana, sazrijevale smo mnogo brže od naših vršnjaka, radile smo iste poslove kao ona (morale raditi) i ništa nikada nije bilo dovoljno dobro za nju. Nemoguće je opisati, stravično je, to zna svako dijete koje je proživljavalo slično. I tako trinaest godina.
Spomenut ću samo kraj 2008. godine: Majka i njezin partner (koji već ima svoju obitelj i tuče ženu). Psihičko maltretiranje, svakodnevno, gdje sam ja uvijek gore prolazila jer nikada i nikako nisam mogla prihvatiti sve odvratne nepravde koje su se bez prestanka događale. Sestra je uvijek šutila, ona ima velike kapacitete, no to i jest najgore. Ona je samo plakala i zatvarala se. Fizičko maltretiranje. Uvijek sve na njezin poticaj. Dolazio je svakodnevno u stan gdje smo živjele. Morala sam im uvijek biti pri ruci, morala sam imati njihove potrebe za prioritete, a moje potrebe nisu uopće našle slušatelja, pa čak ni onda kada sam plakala da mi fali otac. Često sam doslovno zatvarana u stan, neprestalna kontrola nadamnom. Oduvijek imam tendencije bijega, odlaska. I uvijek sam se to bojala učiniti. Kvragu i strah! Hodala sam ulicom i opet se gotovo panično bojala da me prati, taj mamin partner. Strah, strah, strah. Otpor, slamanje otpora, slamanje zdravog stanja, strah. Krug. Krugovi. Zaista sam se trudila poštivati ju. Mislila sam da je zaslužila time što mi plaća školovanje, hranu. I maturalac mi je platila. Te mi je stvari stalno predbacivala. Nema, NEMA opravdanja za to što je radila i radi. Ona je žena koja me je rodila, financijski uzdržavala i maltretirala. Ona time nije moja majka. Nije joj bilo lako. Zaista nije, i poštujem njen trud i ”uzdržavanje”, ali nema opravdanja.
Previše duljim.
Socijalna služba je znala što se događa. Naravno, na tome je stajalo. I policija je znala, no to me je samo koštalo pada pri pokušaju upisa na njihov studij.
Evo: ja sam tada, krajem 2008. godine, odlučila otići od nje. Nisam mogla gledati kako jedini dobri i normalni ljudi i voljeni ljudi pate od strane surovih, suludih maltretiratelja. Nisam ni sama više htjela, zadržala sam svih tih godina zdrav razum, ipak, i sada vidjela da nema smisla čekati, da nikada neće biti bolje nego samo gore. Počela sam raditi vizu, spremila sam jedan ruksak stvari.
Gotovo nevjerojatnim, pomalo parapsihološkim razvojem okolnosti, ja sam prije tog odlaska odlučila posjetiti oca.
Posjetila sam ga.
On se netom prije vratio iz zatvora gdje ga je ‘’strpala” moja majka i njena kolegica koje su se služile podmuklim lažima, zbog neredovitog plaćanja alimentacije. ”Živim za dan kada ću te vidjeti u zatvoru”, rekla mu je.
Posjetila sam ga. Isto to večer zvala me je majka da se vratim doma, odmah, jer ”nisi dobro oprala prozore na autu”. Nisam se mogla vratiti jer sam bila kilometrima daleko i -nisam se htjela vratiti. Ona je histerizirala, njezin partner mi je zaprijetio smrću, prijetili su i mom dečku jer su mislili da sam kod njega…, a onda sam rekla: mama, ja sam kod tate, ovdje ću i ostati, sutra ću doći po stvari u pratnji policije.
-Smijem li od večeras živjeti kod tebe?
-Smiješ- rekao je moj otac. To je sve skupa bio šok, za oboje. Vrtoglavo brzo se dogodilo. Samo pola sata prije nije mi bilo na kraj pameti da ću ostati isto to večer, i uopće, živjeti kod tate.
Sutradan sam došla po stvari, s tatom. Baš sam nosila posljednje stvari iz stana u auto, gitaru i čarape, kad evo maminog partnera u autu, kaže mi da sjednem u auto. Ignoriram ga i hodam dalje. On izlazi iz auta. Ja kažem da ću zvati policiju. On me prima za ruku. Ja kažem da ću vrištati. I tako i napravim, jer jači je od mene i odvukao bi me u auto. Susjedi osvrnu pogled ali nitko prstom ne makne. Bakica i dalje šeta psa, dedica popravlja auto, kućopazitelj pije pivo. Tata i njegov prijatelj su čuli, dotrčali, pokupili me odande i odveli doma.
Doma sam. Nakon trinaest godina sam doma. Otac mi je divan čovijek. Divim mu se. On se nije prestao nadati. To ga je održalo. Prošlo je manje od 6mjeseci kako živim s njime. Ne bih to mijenjala ni za što. Učim od njega, slušam što govori. Slušam dok svira. Mnogo radi. Mnogo je propatio. Mnogo voli sestru i mene. Jak je. Jak je jer je izdržao. Ja razumijem što je strah od odbijanja od strane vlastitog djeteta, razumijem što je rezignacija i što je kada najvoljeniji ljudi povrijede i što je nepravda. Dugo je trebalo. Trebalo je prvo sazrijeti u mojoj glavi. Nasmijala sam se kada sam otišla i shvatila da je mamin zid bio od riječi i prijetnji, od strahova. Da ga je bilo tako lako prijeći. Krozanj. Običan hod. Do oca. Imam sreće, zaista imam velike streće što imam oca i takvog kakav jest.
Sestra i dalje živi s majkom i majka je i dalje ista.
U početkuu sam pokušavala ostvariti komunikaciju (s majkom) ali to nije nailazilo na uspjeh. Jednostavno trebam shvatiti da se ona nije i neće promijeniti.
Moj otac je divan čovjek. Ja sam sretno dijete.
